Katarina piše...
Dragi čitatelji, vratila sam se, nakon malo dužeg vremena…
Sve to vrijeme provodila sam u nekom stanju Misli, mnogo toga se dogodilo.
Nova ljubav, nova škola, novi krug prijatelja. Mogla bi reći da me sve to na neki način i potreslo, tako da je potaknulo fizičke i psihičke promjene na meni i u meni. Promjene koje nisam mogla jako dugo prihvatiti…
Moji snovi puni su jave, a java je možda u krajnosti nespoznatljiva u ljudskim okvirima. Možda sam filozof sama za sebe, a možda sam samo luđakinja koja razgovara s pticama. Žudim za trenutkom sreće, za trenutkom zvjezdane svjetlosti. Da, zvjezdane svjetlosti, ne one jake sunčeve koja bi me samo zaslijepila. Možda ću si samo uništiti život s tim maštarijama, no mašta je neodvojivi dio nas. Ali ja kažem da ne smijemo mašti dopustiti da nas odvoji od stvarnosti, znači ipak moraju postojati granice. Veliki sam sanjar i moram priznati da se ponekad zaluđujem nemogućim. Žudnja, žudnja, samo je ona prisutna u tim trenutcima u kojima se osjećam slobodna kao ptica! S druge strane, možda sam slijepa, a oči su mi zdrave. Možda jaučem, a ništa me ne boli. Nismo li svi ponekad takvi? Dižemo lažne uzbune i pravimo kolaps od mira i reda, makar i prividnog. Nismo li sami krivi za svoje stanje, za stanje stvari oko nas? Nije nas kaznila nemilosrdna sudbina, kaznili smo se sami. Tako se i ja ophodim sama sa sobom. Odvodim se na mjesta koja su mi u podsvijesti mrska, hodam neravnim stazama, liježem u razbacanu postelju, zborim istinu kad je najmanje potrebna, čudim se krajnje normalnim stvarima. Sve me to zbunjuje i muči, rasteže moju dušu… Nitko ne može znati što ga u životu čeka. On je nepredvidiv…No možda je ovo samo prolazna faza i ništa drugo. Vjerojatno je tako, nadam se da ću ubrzo naći odgovore na pitanja. Jer ova moja mlada duša je žedna znanja…
Pozdrav, do sljedećeg puta…
Vaša Katarina J
