Intervju: Perica Mihaljević
Perica Mihaljević nesebično sudjeluje ponekad u aktivnostima udruge "Veranda". On u pozadini dodaje onu notu koja nedostaje...Ako ste se pitali tko to tamo lijepo svira....
1. Perice, kako si počeo svirati i kada si shvatio da je to tvoj životni poziv? 
Odmalena sam pokazivao veliku sklonost ka glazbi. Prema svjedočanstvu mojih roditelja, još sam kao dvogodišnje dijete popriličo vjerno reproducirao pjesme koje bih čuo na radiju. Uvijek je među mojim igračkama bio bar poneki instrument koji bih rado svirao slušajući glazbu s radija. Formalno glazbeno obrazovanje započeo sam u trećem razredu osnovne škole kada sam počeo svirati klavir. Odluku da ću se u životu baviti glazbom donio sam u trenutku kada sam upisao srednju glazbenu školu.
2. Danas radiš u školi, da li te to zadovoljava? Ili bi želio više?
Uvijek želim više. Svjestan sam opasnosti da ostajati na jednom mjestu često znaći ne razvijati se. Iako treutno radim u glazbenoj školi kao učitelj klavira ne gasim u sebi želju za pijanizmom. Vježbam klavir koliko mi to životne prilike dopuštaju. Kao svoj pravi poziv smatram upravo pijanizam.
3. Gdje si do sada nastupao u Hrvatskoj i možda vani?
Nastupe u Hrvatskoj do sada sam zabilježio u: Zagrebu, Velikoj Gorici, Opatiji, Dubrovniku, Splitu, Sisku, Samoboru, Slatini, Valpovu, Virovitici, Osijeku, Županji. Od inozemstva: Villach (Austria), Mostar, Međugorje i Kupres (BiH) - moje rodno mjesto.
4. S obzirom da nemaš vid, tvoja se glazba ne samo čuje, već i osjeti,govore li ti to često?
Pripadam skupini pijanista koji svoje klavirsko umijeće više ističu muzičkom ljepotom, nego virtuoznošću. U širokom spektru muzičkog izražavanja, osjećajnost zauzima posebno mjesto. Često su mi znali govoriti kako to dominira u mojim interpretacijama.
5. Jesi li imao učitelja, nekog posebnog uzora?
Čovjek koji me naučio svirati klavir danas je profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a zove se Darko Žuk. Riječ je o vrhunskom pedagogu koji je znao iz mene izvući ono najbolje i u pravom trenutku. Istakao bih još i profesoricu Marinu Ambokadze kod koje sam studirao dvije godine, koja je na izvjestan način zaokružila moje muzičko obrazovanje i na taj me način osposobila za samostalni rad. Od velikih pijanista preferiram Ivu Pogorelića, ali nastojim se diviti svačijem umijeću sviranja.
6. Danas mladi krenu u Muzičku školu i brzo odustaju, više nikada u životu ne sviraju, što bi im poručio da se to spriječi? Da li bi
uspjeli da su bili samo malo uporniji?
Različiti su motivi zb og kojih djeca upisuju glazbene škole - neki to čine zbog dodatnih bodova za upise u gimnazije, neki zbog ambicije roditelja, a samo mali broj djece zbog toga što osjeća unutarnju poziv. Put sticanja vještine sviranja klavira poprilično je trnovit, dok se ne otkriju radosti koje ono nudi, iziskuje mnnoga odricanja. Puno vremena prođe dok dijete ili osoba koja svira klavir, ne nauči kako treba vjeđbati. Rekao bih da je to lekcija koju je najetže naučiti. Kada se nauči prestaju sve priče oko toga koliko vremena treba provoditi za klavierom pto je čsta pojava u prvim godinama učenja.
7. Je li sviranje ponekad i žrtva? Imaš li vremena za sve, znamo da imaš obitelj.
Uvijek sam želio biti dobar muž, dobar otac i dobar pijanist. Mišljenja sam da to troje mogu povezati. Ipak u mom je životu pijanizam taj koji mora trpjeti činjenicu da imam obitelj. Dok su mi djeca mala želim im se što više posvetiti jer su, kako znamo, prve tri najvažnije. Ukoliko u ovim mojim nastojanjima ostane vremena, ono odlazi na pijanizam. Trenutno ga je nekada više nekada manje, no dovoljno da ostvarim planove koje si iz godine u godinu zadam.Otkrio sam da je vježbanje bez cilja najnesvrsishodnije.Stoga, iako su mi žena i djeca na prvom mjestu, uvijek pred sobom imam cilj za koji znam da ga mogu ostvariti.To me zbilja ispunjava.
8. Misliš li da za mlade u Virovitici ima dosta sadržaja?
Mislim da je u Virovitici jako prisutna svijest o važnosti kvalitetnog provođenja vremena. Mislim da je sadržaja za mlade dovoljno , što ne znači da ih ne bi moglo biti još i da ne bi mogli biti jače istaknuti.
9. Koje bi aktivnosti eventualno uveo u naš grad?
Po mojem bi mišljenju Virovitici dobro došla kino-dvorana. U više razgovora mogao samo se osvjedočiti kako je upravo ovo sadržaj koji nedostaje kako mladima tako i starijima.
10. Perice, jesi li danas zadovoljan životom u Virovitici?
Prije Virovitice živio sam u Zagrebu i smatrao da ću u njemu ostati cijeli život. Za Viroviticu sam se odlučio u trenutku kada sam shvatio da bi se morao odvojiti od moje tadašnje djevojke, sada supruge. Budući da nismo mogli izbjeći njezin povratak iz Zagreba u Viroviticu, kako ne bismo bili razdvojeni, odlučio sam otići iz Zagreba, doseliti se u Vtc, i tu saviti obiteljsko gnijezdo.Danas sam zbog toga jako sretan i ponosan na sebe.Osobno smatram da je to što sam slušao glas svoga srca najbolja moja životna odluka. Sve što radim, čime s bavim, ima svoju svrhu i smisao jedino u svjetlu mene kao sretnog muža i oca.
Perica Mihaljević
