Dva vuka

Dva vuka

 Dragi moji vjerni čitatelji,

smatram da sam osoba kojoj je za sreću potrebno malo, ali me i malo stvari raduje. Kako odrastam nastojim biti što otvorenija prema sebi. Počevši od sebe, naučit ću cijeniti druge ljude oko sebe. To zvuči kao lako izvedivo, no, biti iskren prema sebi je jako teško. Naučiti priznavati poraz, praštati sebi i drugima, razumjeti nepravdu-  sve to donosi unutarnje borbe kao posljedice. No, društvena smo bića, svijet djeluje na nas i mi na njega. Tako sam uvijek pokušavala događaje gledati s barem malom dozom optimizma. To nije davalo nikakve rezultate, barem ne onakve s kakvima bih se ja mogla zadovoljiti. Često se zatvaram u sebe i ne dopuštam nikome da me slijedi u mojim mislima. Bojim se da će taj netko stati između mene i mojih snova i narušiti barem prividan mir u mojoj glavi. Sve stvari koje me raduju -moja omiljena glazba, proučavanje povijesti, čitanje, pisanje, vrijeme provedeno s dečkom -samo su dio mog malog univerzuma u kojem je sklad najjači temelj za moje ispravno djelovanje s okolinom. Uviđam da sam sama izgradila visoki bedem  između svoje mašte i svjetske stvarnosti. Ne dopuštam da me njihovo međudjelovanje zbuni, a to se neće ni dogoditi jer sam opet sebe odijelila na dva dijela koji se ne smiju doticati - dva vuka koji se hrane mojim osjećajima, a zauzvrat me oslobađaju od moje stresne okoline.

Do sljedećeg puta,

                                                                   Vaša Katarina