Do kraja!

Dragi čitatelji…
Evo mene natrag, vaša je Katarina odlučila danas natipkati nešto o
glazbi. To je jedna od mnogih stvari koje me usrećuju i upotpunjuju
moj dan. Na svakom koraku negdje u pozadini se mora čuti  glazba.  Ako
sjedim u sobi upalim radio, ako sam u boravku upalim računalo i
pokrenem program na kojem je moja glazba. Idem li u grad, slušalice u
uši i put pod noge. Glazba me okružuje, ja uživam u njoj, ona me čini
sretnom. Kad sam uplakana razvedri me neka jača melodija i odmah
zaboravim na sve nedaće. Pitate se što ja to slušam? Jer je u ovim
našim godinama normalno da imamo neki svoj određeni žanr. Vaša
Katarina sluša rock, onaj starijega tipa. Da, takvi tinejđeri su
rijetki. Tinejđeri koji se okreću devedesetima ili, još bolje,
osamdesetima. Slušam grupu Bon Jovi, smatram da su oni jedinstveni.
Prave legende! Neki drugi moji vršnjaci bi o ovakvim situacijama
nabrojali još tonu grupa čija bi imena zauzela cijelu ovu stranicu. No
ja nemam takav slučaj.
Imam sve njihove albume i pratim sva događanja o njima. Strpljivo
iščekujem svaki njihov novi album, i čim izađe odmah ga kupujem . Ne
mogu si pomoći, jednostavno volim Bon Jovi i uživam u svakoj njihovoj
pjesmi. To je jedna od tih naših malih tinejđerskih «opsjednutosti»
koje nas obuzimaju, al' do kraja! Uostalom,  ovo je naše razdoblje
samo put, bio on krivudav ili ravan, do odrasle dobi  koja nas ne bi
trebala plašiti. Kroz sve što sada prolazimo gradi naš stav koji ćemo
imati kao odrasle osobe. Zato već sada mnogi mladi ljudi izražavaju
svoje mišljenje o svemu što nas okružuje. Smatram da ta mišljenja ne
treba potisnuti negdje u tamu zaborava već im treba dati priliku, bila
to mišljenja o glazbi ili o nečem drugom…Toliko za ovaj put.

Vaša Katarina